Neka nova ja
Prošlo je dosta vremena otkada nisam ništa pisala. Prošlo je dosta vremena otkada su za mene najveći problem bile zelene oči ili ispit koji spremam. Bojim se da je Bog za mene priredio veoma čudnu i tešku sudbinu.
Počela sam da se bojim vuka. Ili sam sama postala vuk. Vuk koji bi branio jednog lupusa. Prvo jednog, pa drugog. Dva lupusa bi bila previše. Nemam snagu za borbu sa dva vuka.
Ko ne razumije problematiku, neće razumjeti ni mene. Bitno je da ja dobro razumijem torturu koju mi onaj odozgo šalje, uništavajući sve oko mene.
Žene su odlučile biti muškarci. i pri tome ostati žene. Brz život i moderno doba. Stres, stres, stres... u zadnje vrijeme je ta riječ za mene postala opaka BOLEST od koje se umire. Jebeni stres.
Organizam u jednom momentu kaže - DOSTA!!! Ali šta se desi kada organizam počne napadati sam sebe? Svoje zdrave ćelije? E to vam se zove auto-imuna bolest. Bolest modernog doba. Izazvan "virusom" zvani stres.... Nema joj lijeka, nema uzročnika... nema ničega sem tuge, tuge i jedne velike borbe... sa lupusom... vukovima... višom silom... prirodom...
Moja zvijezda vodilja je oboljela...
Za mjesec dana meni još jedna jako bliska osoba dobija ono što je nama svima teško izgovoriti. Riječ koja sama od sebe ima razarajuću moć... rak...
I onda... još jedna dijagnoza.... ne mogu više...
Prestala sam više i da plačem. Tražim smisao, ali nema ga.
